Somewhere.. over the rainbow

Not everything in my life is perfect. Not everything in my life i have a need for controlling. Some things i just let loose. But at the same time, those things that i do not let loose usually turn into an obsession and often bring me anxiety. Here are some of the things that set me off track..

*Notifications (facebook, myspace, twitter..) and subscribed-to information of low value mixed with all the important mail in my inbox.
I cant continue doing anything on my computer, not even logging off the account or turning the computer off if i know i have a facebook notification standing there not yet erased amongst my other emails. The same situation is with the spam folder too, though a bit milder version of this reaction.

* The public display of affection.
When i was a teenager, it seemed fun, cool and i didnt care much if someone would see me kissing or holding hands with a person on the street. Nowadays, having a relationship that would require such public behavior just gives me creeps. Even when a friend would take me under the arm and walk that way with me around the city, i would keep thinking about that arm and politely wait for the moment she would let go off me. There have been only rare cases where i felt okay hugging a friend in public, mostly having to do with the closeness i feel to this friend.

*Almost any displays of imperfection
Chipped nail polish, undone cuticles, a big greasy or messy hair, no make up, a spot on clothes or shoes, outmatching colors, too short skirt, too tight top... They all bring me anxiety and i cant help but thing that all those people in the tram are staring at my split hair ends or a chipped nail polish on my finger.

*No plans.
There is no such thing that can bring out my anxiety and a wish to control everything as the lack of plan, wherever or whenever. Working on something and not knowing what my requirements are or heading out for a surprise event/party/meeting- makes me extremely nerve-wrecking. Under this section, i would also include my need to be perfectly and completely informed about anything that seems close to a risk of getting embarrassed at or failing in the process.

*Being out of track.
Not being informed is my personal hell. Not keeping in track with the newest movies, music, technology, new hot internet must-know sites, books and authors, gossip amongst celebrities, business and market news, politics, make up and clothes trends, friends` lives, up coming events and family happenings.. It all seems like every other persons interest, yet if i dont stay in track, i feel lost and scared, stressed and obsessed, snoopy and even very unreasonable while trying to get back on track with all the news. My news feed has to stay daily refreshed or else i loose all my cool.

*People who dont give a darn..
I know it is impossible to control people around yourself, but talking, or even worse- working with a person that couldnt care less if what we are doing turns out well or now- brings my nerves to a boiling point. I often try to stay cool, act like nothing is wrong, but in my mind, i do very bad things to that person. I have 0 tolerance for slackers and they bring my anxiety to the service because i than know i will have to work twice as much to make the thing work... and will probably still not get enough credit for it, as the value of the very project has been over-looked on from the very beginning.
In this same part, I would also add people that object to learning and trying out new things. It just makes me incredibly mad to know there are people who have the opportunity to try something out, learn something new, get a helpful information about something they are struggling with, but the people are way to blind and too full of doubt about everything new, so they rather go their own old ways, even though they know they could use a change.

O Bože, kako je lako samu sebe razočarati.
Najgore je vidjeti razočaranje u očima drugih, onda znaš da nema nazad. Onda znaš da bi radije da te nema nego da drugima praviš probleme i neugodnosti. Kako sam došla tako daleko? Što je to u meni da je brže od pameti i razuma? Zašto uopće razgovaram o stvarima, ulazim u teme u koje ne trebam? Zašto su drugi jači I svjesniji svega toga od mene? I najgore- kako popraviti stvari kad su otišle toliko daleko da vidiš razočaranje u tuđim očima? Što tada? Koji je idući korak? Ispričati se i otići što dalje da se nebi više mogla dogoditi prilika za takvo nešto koji drugi put? Kako pokazati da si naučio na vlasitoj greški? Je li to ljudima koje si povrijedio uopće dovoljno? Da li se nadati oprostu ili jednostavno zaključiti da ti je bolje da se držiš podalje? Milijun pitanja u glavi mi je.. ali jače od svega tutnji ono razočaranje.. mislim da nitko ne može biti toliko razočaran u mene koliko ja sama.. jer ja sama kaznit ću se gore nego što to itko drugi može ili želi.. Preći ću mislima po svemu još bezbroj puta.. Naći slične situacije i spojiti ih sve zajedno u jedno veliko razočaranje.. toliko da poželim nikad više ne biti blizu.. nikome.. jer to znači i da postoji mogućnost da ih povrijedim. Zašto to radim?

Jesi li sigurna da to želiš.. da li ti to doista treba.. da li bez toga zaista ne možeš? Jesi li sigurna da želiš uništiti jednu dobru zabavu sebi i drugima radi njega?? Zabavu kojoj se svi vesele, između ostaloga i jer će tebe vidjeti.. Želiš li te trenutke zaista uništiti mrgodnom facom radi njega? Radi nečeg što ne možeš imati.. što nebi trebala imati.. Ok, radi nečeg što možda čak i možeš imati ali nečeg što nikamo ne vodi.. Što bi postigla s time da ga imaš, da ga otmeš od nje? Oni bi te svi drugim očima gledali.. a s njime bi se vratila na isto.. toliko truda, novaca i želje bi trebalo da to uspije.. Jesi li sigurna da i ti i on to imate i da to želite? Ako i jesi, ne budi toliko sigurna.. Jer to su dva različita svijeta- tvoj i njegov.. I on zaslužuje nekog tko je pored njega.. stalno.. Jednako kao i ti.. A ti pored njega ne možeš biti stalno.. barem ne u skoroj budućnosti.. Ako mu zaista želiš najbolje, zašto misliš da si to ti? Tko te samo naučio toj sebičnosti?? Odakle ti drskost da kažeš da je on TAJ kad ga ni ne poznaješ dovoljno? Odakle ti hrabrost vjerovati da je svaka njegova riječ bila istinita? To je sve bilo jednom, bilo je slatko i trebalo bi da se pamti, a ne da trčiš za time ko slijepac bez cilja i silom želiš nešto postići. Ti nemaš tu priliku ko što je ima ona.. a ako ne ona, druge oko njega koje će u njemu vidjeti isto što i ti.. Nemaš priliku biti pored njega, svakodnevno.. odlaziti na pića, razgovarati dugo u noć, šetati gradom s rukom u ruci.. Nemaš tu priliku, a da je i dobiješ, bilo bi to na kapaljku.. mučenje i sebe i njega.. Ne želiš to ni jednom od vas, bez obzira koliko mislila da nemožeš ni disati bez njega.. Snađi se.. Nije ni prvi ni zadnji slučaj da ćeš se morati pomiriti s time da netko nije tvoj. Ne ponašaj se ko derište, stisni zube, pokaži da si jača, odi na tu zabavu, budi lijepa i vesela- ali radi sebe, a ne da on sve to uoči. I zagrli ga, onako kao i druge. Ne zaobilazi ga. Daj mu do znanja da si tu za njega i kao frendica.. Iako možda nisi. Pokaži snagu u takvim sitnicama.. I oni će ti biti zahvalni jer neće biti jaza među vas dvoje. A ako ga baš toliko voliš, voli ga kad on nije tamo.. I plači slobodno, kada ne vide. Ali smij se, pleši, zabavljaj i veseli kada je on tu. Jer tu je. Možda ne za tebe, ali tu je.

Znam da ti se trenutno sve čini prevelikim da bi se mogla s time nositi.. kao stres, opterećenje.. Znam i da te je strah da nećeš uspjeti.. Da je sve to puno veće od tebe..
Nekad se stvari zaista doimaju prevelikima da bi ih progutali u jednom zalogaju.. no ne trebaš se bojati.. zalogaj po zalogaj i samoj ćeš sebi dokazati da možeš.. Ne razmišljaj 10 koraka unaprijed, ne jurcaj ispred sebe same.. ne predviđaj moguće posljedice, a da još nisi ni zakoračila.. uspori, duboko udahni i zakorači.. korak po korak.. ne boj se dići slušalicu i obaviti poziv.. ne boj se sastaviti potreban mejl.. ne boj se uhvatiti u koštac sa zadatkom.. zadatak nije tu da te izmuči, nego da ga rješiš.. prije ili kasnije.. i da se osjećaš dobro što si napravila još jedan korak naprijed.
Ti ljudi nisu tu da te ustraše.. da ti se inate.. (osim iznimaka, koje su u svakom slučaju rijetke).. Oni su tu da ti omoguće siguran korak dalje.. no i dalje si ti ta koja korača.. i koja odlučuje o čvrstoći i sigurnosti koraka.. Ne postoji nešto što ne možeš.. Postoji samo strah koji će učiniti da tvoja noga zadrhta i da posumnjaš u svoju sposobnost..
Sjeti se ljepote znanja.. ponosa kada o određenoj temi možeš razgovarati jer si to radila i naučila.. Ne predaj se lako.. Ne govori samoj sebi da ne možeš.. (jer će ti se dogoditi da u to i povjeruješ).. Ne opravdavaj se svojim znanjem.. I ono je od nekuda došlo.. Za njega su trebale godine truda.. istog tog koji ti je i sada potreban..
Sve ovo što si do sada postigla nije prah i pepeo.. to su ti koraci.. Mnogo ih je iza tebe.. Mnogo ih je i ispred tebe.. Oni iza tebe tu su da ti dokažu da možeš.. A oni ispred tebe tu su da ti ispune život.. jer što je život bez zadataka, prepreka, testova i pokušaja..
Ne shvaćaj zadatke olako.. No nemoj ih se ni plašiti.. Oni su tu da tebi pomognu.. bez njih si samo isprazna, dosadna i nepotrebna osoba.. ovisna o drugima, a ne o sebi..
I najvažnije od svega.. Voli se.. ako se voliš, znati ćeš zašto je sav taj trud.. u što on ide i što s njime dobivaš.. Dobivaš bolju, cjelovitiju i vrijedniju sebe.. Onakvu kakvu se voliš.. i onakvu kakva zapravo želiš biti..

Hoćeš li samnom preksutra? Sjediti pored mene u vlaku, praviti mi društvo.. biti uz mene.. Nije da neću preživjeti bez toga, nego želim vidjeti kako je to.. putovati s nekime.. Imati poznatu osobu na sjedalu pored sebe.. Uvijek imati o čemu razgovarati, ne bojati se da si preotvoren.. pa čak i kad se samo šuti, drugačije je kad je pored tebe poznato lice.. al samo pretpostavljam da je drugačije jer - osobno ne bih znala..
Voljela bih primiti te za ruku.. tek toliko da vidim kakav je to osjećaj.. Jer držala sam mnoge ruke, al eto – tvoju još nisam.. I ne želim je primiti.. želim je držati.. želim znati da je mogu primiti u svakom trenu, kad god to poželim..
I želim nasloniti glavu na tvoje rame.. želim osjećaj da sav teret koji mi je na pameti tvoje rame može podnijeti i osoboditi me njega.. pa makar na kratko.. I kratko je velika stvar za nekog tko svoj teret već duže vrijeme nosi sam, kao ja..
I želim da me zagrliš.. Bez posebnog povoda.. bez skrivenih značenja.. Jedan običan, topli i iskreni zagrljaj koji ništa ne govori osim toga da je lakše u dvoje..
I ne treba mi priča od sapunice, niti peripetije, stalna dokazivanja, velike rijeci ni djela.. ne treba mi pozornost, ni sve oci uprte u nas.. Treba mi samo onaj jednostavan iskren osjecaj da imam nekog tko je tu za mene.. Tko me nece razocarati ni povrijediti.. iz jednostavnog obicnog razloga- jer nema zasto.. Ne trebaju mi igrice ni skrivene misli, nadmetanja ni ispeci pa reci.. Treba mi samo tvoj zagrljaj.. tvoje rame.. tvoj dlan.. tvoja blizina.. ti

Puštam si jednu prigodnu i suzim.. if you dont know me by now.. malo sam izmjenila tekst.. Koji mi je? Što mi to treba?
Stvarno sam baksuz samo takav.. Neznam baš da sam se zaljubila, no svejedno mi je previše stalo.. pre pre previše.. nisam više ona flegma djevojka koju je ljubio prije 2 mjeseca..
Zbilja sam se samoj sebi tada divila.. nisu me brinule neke stvari, znala sam uživati u trenutku i ne opterećivati se što tko misli i kako će nešto završiti..
Da mi je barem ovaj tren ma i komadić toga.. da sam bar ostala pri pameti.. glupa sam.. kome sam ja mislila glumiti.. sebi? Glumila sam da mi je svejedno i sve odgađala do ovog događanja.. jer sam valjda u glavi osmislila neki svoj idealni scenarij.. Ja ulazim u prostoriju, on se prima za glavu i shvaća da zapravo ne može bez mene i da ni sam nezna zašto je toliko čekao..
Toliko sam htjela taj jedan veliki, topli zagrljaj.. toliko sam više živila za taj zagrljaj.. toliko mi fale neke stvari koje sam tamo imala a ovdje ne pronalazim.. Znam da su bili drugačiji uvjeti, no nekako mi teško pada kada znam da se stvari uvijek i bezuvjetno mijenjaju.. da ih ne možemo zaustaviti, koliko god mi to htjeli.. I znam da neke stvari nemaju ni veze s njime, da to nešto moram riješiti sama sa sobom.. Ali svejedno, nekako sam toliko čekala da ga vidim.. da ga jako jako zagrlim.. i kao da bi samim time sve bilo bolje..
I bila sam čitavu večer ukočena, htjela sam se predstaviti u najboljem svjetlu, umjesto da mislim na sebe i samo se dobro zabavim i pozdravim stare poznanike.. mrzim kad mi neka tako važna stvar padne u drugi plan i uništi toliko željeno veselje.. a u prvi plan dođe taština, želja za nečim što nije niti će biti moje.. ali tek tako, da mi bude bolje.. i čitavu noć protratim na njega, proučavanje gdje je i s kime, koliko prisan i sretan, umjesto na one pored mene, koji su tu između ostaloga i radi mene.. koji su daleko putovali radi mene i koji me vole..

Volit ćeš me.. a znaš zašto?
Jer ti neću dati da me voliš.

Koliko sam misli, suza, strahova i osjećaja prosula na neistražene puteve.. koliko sam krčila, ne za sebe već za druge.. i kolika sam znanja navodno prikupila.. a da i dalje nisam znala kako izaći na kraj s tobom.. Kolike sam filozofije u glavi vrtila.. i koliko samo energije potrošila za borbe da bih ovo ili ono dokazala.. a nikoga nije bilo briga za to..
I u biti, htjela sam pokazati ljubav, ali ne previše, da te nebi ugušila.. a opet dovoljno da je osjetiš.. i uvijek bih imala osjećaj da sam pogriješila dozu.. i uvijek sam sumnjala u tvoje osjećaje.. i nekako se nisam više mogla opustiti.. jer nisam vjerovala.. svaki osjećaj u nazivniku je imao sumnju.. više nije ni bilo bitno u što..
I nisam dopuštala osjećati se sretnom.. jer sam se bojala da ne ostanem bez toga već idućeg trena.. da se ne utopim u sreći i shvatim da sam se zavaravala.. ili da shvatim da ti ne osjećaš što i ja, barem ne istog intenziteta.
I odjednom sam shvatila ono što sam trebala na početku.. a to je da sam se previše trudila.. obrnuto proporcionalno od tebe.. i da sam previše davala u vjetar, jer kad bi se taj vjetar okrenuo i zapuhao prema meni, jedino što mi je bilo činiti je stoički čekati da prođe i u sebi ponavljati da mi se samo čini da je to tako jak vjetar.. podnositi buru i uvjeravati se da je to samo povjetarac.. i shvatila bih da neke stvari, koliko god ih uljepšavala, nikuda ne vode.. niti će ikada voditi, bez obzira koliko čvrsto vjerovala u njih i trudila se.. i proklela bih i tebe i osjećaje i sjećanja i suze i strahove..
No nakon sezone odricanja, ponovo bih prešla preko svega.. i nekoliko puta tako, kao zlatna ribica.. u krug i u krug, ne shvaćajući da sam taj put već prošla i da sam na tim greškama već naučila.. jer sve se odjednom činilo kao da ponovo ima smisla..
Dugo je trebalo da shvatim.. ali kad sam shvatila, onda je i tebi bilo jasno.. došlo ti je do glave da je igra jednom i za stalno gotova.. da će me pomisao na tebe možda zagrijati.. ali samo na tren, dok ju ne zamijeni ona gorčina, koja je postala jača i svjesnija nego ikad prije..
No bez obzira što si tamo negdje.. što te nemogu dodirnuti, dohvatiti mislima.. i tamo daleko znam da me se sjetiš.. kao i ja tebe.. i znam da misliš da gorim od želje da ti se javim.. i da okrenem još jedan krug, gdje puklo da puklo..
I samo čekam taj tren.. kada ćeš, uvjeren da je sva ta gorčina iz mene nestala, ponovo doći pred mene.. i zato, za taj trenutak, kažem ti.. Znam, voljet ćeš me.. a znaš li zašto? Jer ti neću dati da me voliš.. I sve ću ti vratiti milo za drago, na taj način što te neću ni primjetiti.. kao ni ti mene

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ne mogu više dolaziti na ono mjesto i vječito se nadati kako nitko neće skužiti tko sam.. dosta mi je više toga.. otvorena mogu biti samo ako sam istovremeno i anonimna... a zapravo i nije bitno hoće li me tko čitati.. ionako je ovo moje mjesto..
Neki čudni osjećaji kolaju mi tijelom.. nešto kao bijes, a nemogu ga točno usmjeriti na jednu osobu, ni na jedan osjećaj.. baš nekako neodređeno..
Mislim da ima veze s plesom.. koliko god sam uživala, imam strah da svemu dođe kraj, prije ili kasnije.. i žao mi je svega ali nekako ne osjećam da sam išta napredovala.. kao da sam dvije godine radila ništa.. ne vidim pomak, razliku.. ništa.. i totalno sam u bedu kad dvije godine radim na nečem i ne osjećam da sam nešto napravila od sebe.. baš ništa.. ne osjećam čak više ni toliki ponos radi čitave te stvari.. postaje mi bed spominjati ljudima čime se bavim, jer imam osjećaj da od mene očekuju da pokažem kako sam u tome i dobra.. a nisam.. znam da nisam..
Ljubav? Jel to nešto što se jede? E to bi mene opisalo.. neznam volit.. jednostavno neznam i gotovo.. a gle, možda nikad nisam ni znala.. ko će ga znat.. Samo sam sigurna da više neznam.. i ne prodajem sad tu neku maglu, fore kako sam povrijeđena i treba mi vremena.. Ne.. jednostavno ne osjećam potrebu da volim nekog.. bar ne nekog s kime bih trebala biti u vezi, dijeliti sve.. Možda želim malo za promjenu voljeti samo sebe.. sebično i razmaženo, bez primisli o nekom muškom koji bi to sustavno uništavao.. E da, upravo tako sada vidim muške.. kao one koji me sustavno uništavaju.. od kojih ništa dobro nisam dobila.. samo davala.. i davala.. i davala.. Pa malo za promjenu bih mogla davati samo sebi.. Nebi li to bilo dobro? Eh, kad bih mogla biti takva osoba, sve bi bilo puno lakše..
Da mi je biti sebična na jedan dan.. ma šta dan.. jedan dan je premalo..

Jednom kad noć
Ukrade nebu
Sve što si voljela na njemu
Bit će ti žao, bit će ti žao
Što nisi tu,
Ruke pamte samo ljubav najbolju.

Jednom kad usne
Ne bude htjele
U strancu utjehu tražiti,
Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo
Gdje je jedno voljelo.

Kada tuga jednom
Na vrata dođe,
A samoća zaboli,
Hoćeš li moći ime moje
Sa usana svojih skloniti?

Bili smo jednom najbolji,
O nama su priče pričali.
I sad kad se sjetiš
Htjela bi vrijeme vratiti,
Poslije mene su ti lađe slomile
Bure i vjetrovi.

Šta god napravila, ne pali..
Zatvorila sam se u sobu s knjigama.. i, makar pod temperaturom, stroga prema sebi, radim, vježbam, učim i ne odustajem.. i ne pali.. ako ništa, bar se mogu opravdat na suzne oči kao nuspojavu prehlade i stalnog višenja nad knjigama..
Javio mi se i "ON".. koji bi mi prije kojih par mjeseci značio jako puno.. i skakala bih po sobi od sreće.. a sad.. nemogu se ni sjetiti što mi se to u njemu sviđalo..
I svaki put kad iskoči taj prozorčić, tek naoko nepoznat, gubim tlo koje mi ovaj tren tako silno nedostaje.. sigurnost da sam s nogama na zemlji i da se mogu okrenuti i otići kad god osjetim da mi je to potrebno.. A sad.. ko dijete, i dalje visim u zraku i neznam što tu radim..
Bojim se pričati i sa kime, jer se osjećam samo gluplje što od svega radim "priču".. a priče zapravo nema.. što od svega radim big deal.. kad ga zapravo nebi trebalo biti.. I što se osjećam tako dobro u trenutku kad s njim pričam, toliko da zaboravim kako će biti nakon toga.. nakon što se vratim u realnost..
I opet si pričam pričice- samo nastavi učiti, samo se tako možeš izvući.. i nagovaram samu sebe na druge muške.. uvjerena da nemam drugog izbora.. a svjesna da to nikad dosad nije upalilo.. pa neće ni sad..
I ništa više neznam.. osim toga da od cijele priče ionako neće biti ništa.. i da mi treba pauza u glavi, a za to vrijeme samo molim Boga da on ne sazna za ništa od ovog.. da ne sazna koliko mi je zapravo stalo.. i zašto sam tako zla..

Pukla sam.. nemogu se sabrati.. nemogu se smiriti.. nisam više svoja.. neznam naprijed.. ni nazad.. jednostavno sam zarobljena sa svime lošim što je do mene moglo doći i neznam se više s time nositi.. Nemam više nekog na kog se mogu osloniti.. nemogu nikome više govoriti.. Nikome ne vjerujem.. nitko me ni ne shvaća dovoljno ozbiljno da bih i željela nešto reći.. Jednostavno sam se izgubila.. predugo se tražim i upravo sam zaključila da puta nazad nema..

Kud god da krenem, boljeti će.. jer nove puteve moram sama krčiti.. boriti se za svaki centimetar svog prostora.. i pritom ga naučiti dijeliti.. Što ovog trena nikako nisam sposobna..
Sve se čini tako nebitno, tako bezveze.. kao da me ni nebi trebalo brinuti, ni trenutka više nego što me dosad brinulo.. Ali kad sam samo čovjek..
Toliki savjeti.. tolike riječi dobre namjere.. od ljudi koji me ne poznaju.. Zapravo, svakim trenutkom sve više me strah da me nitko ne poznaje..
Tolike uvrede.. tolike riječi bez namjere.. toliko dobrih namjera koje su za mene nepodnošljivo loše.. Toliko onih- „Ali, nisam mislio... „
Sam o sebi najbolje možeš skrbiti.. i sam na sebe najbolje možeš misliti.. Može li mi onda itko prigovoriti kada to činim.. tj. kada se trudim to činiti.. Zaštititi samu sebe..

Ne želim ga više blizu.. jer me guši pomisao na njega.. jer znam da sam bila u krivu.. i da sam maštala o krivim stvarima.. zanosila se kada nisam trebala.. i vjerovala kada nije bilo u što vjerovati.. I sada ga više ne želim sresti na ulici.. ne želim mu pogledati u oči.. Makar bio sretan, može li mi tko zamjeriti što sam ovaj put sebična i mislim samo na sebe.. I zapravo me ne briga što će misliti ako mu kažem da ga više ne želim vidjeti.. Jer me zaista ne zanima.. Sebična sam, da... i jedino me zanima kako ću se ja iz ovog svega izvući.. Njemu je ionako dobro..

Ne želim više slušati te riječi.. nekih stvari sam i sama svjesna.. istina, puno sam ih svjesnija kada izađu iz tuđih usta.. Zamrzila sam tolike stvari.. i samu sebe sam zamrzila radi tih riječi.. Neznam sama.. ali sama sam i nema mi druge.. Teško je kad se bez prave i iskrene podrške moram boriti protiv nečega protiv čega se čitav život borim... i ne uspjevam.. Tražim načine, da na ovaj ili onaj način budem zadovoljna sama sobom.. i onda mi oni to unište.. u jednom običnom trenutku zlobe.. I opet se osjećam manje od makova zrna, znajući da to zapravo nisam.. I neznam koje od tog dvojeg je gore.. Vjerojatno jedno bez drugog ni ne ide..

I tako, upravo sam prestala plakati.. pa sam evo opet počela.. i opet se tješim.. i tako sve u krug.. shvaćajući da za ove stvari ne mogu kriviti druge ljude.. Sama sam kriva.. Sama sam kriva što mi se previše svidio.. sama sam kriva što sam predaleko otišla sa svime.. sama sam kriva što se neznam nositi s vlastitim križem.. jer svima je na neki način teško.. Ali ovaj tren biti ću sebična.. i misliti samo na sebe.. Pa neka mi netko zamjeri..

Da.. osjećam se grozno.. a mislila sam da neću.. bar ne ovaj put..
I možda i jesu to sve gluposti ali nešto iznutra me čupa, trga, boli.. i šalje signal koji govori- nemoj samu sebe lagati.. bilo ti je stalo..

No signal ne dolazi do glave.. glava blokira takve misli.. i kaže- pusti, dijete je.. a i znala si da će biti tako.. šta se opterećuješ takvim mislima.. ni prvi ni zadnji..

Ali da barem nisam toliko sebe dala.. toliko toga rekla.. odavala sebe i ono što jesam.. makar ga nisam dovoljno poznavala.. pogriješila sam.. a samo sam vjerovala ljudima oko sebe, koji su rekli- ne brini, ne možeš pogriješiti..

I znam da od svega radim scenu.. a to nije potrebno.. jer je sve to lako rješivo.. Ali svejedno.. vjerovala sam mu.. i sad mi je krivo.. što sam toliko toga rekla.. što sam ulazila u neke šale.. u neke razgovore.. u neke teme.. najrađe bi povukla neke riječi.. neke misli.. neke osjećaje..
najrađe bi izbrisala proteklih par tjedana.. ili samo njega iz tih tjedana.. da krenemo ispočetka.. fresh start.. ovaj put, ostala bi na onom „prijatelji“.. makar, s ovime što trenutno znam, bili bi ipak samo poznanici..

Teret se gomila a ja i dalje šutim.. pravim se da nije ništa, da sam prošla ja i kroz gore stvari.. da se problemi napuhuju.. da ljudi od svega čine sapunicu.. i odbijam.. odbijam pomoć, lijepu riječ, savjet.. odbijam blizinu, prijateljstvo.. odbijam ljude.. Ne želim da vide koliko je sve to u meni krhko i kako se oko nekih stvari lomim puno više nego što je to vidljivo golim okom.. Odmahujem rukom, kiselim smiješkom odgovaram- Dobro je.. A sve je samo ne dobro..
I ne želim nikog drugog krivit.. samo sam ja kriva.. svi zaslužuju sreću, a ne samo ja.. i neka.. možda sam ovaj put nesretna.. ali idući put ću biti ja ta koja je sretna.. I biti će lakše.. teret će se činiti kao prošlost koju ne valja spominjati, u slučaju da se ne vrati..
Tajne koje čine moj teret preteške su da se s nekim dijele.. zapravo, i ne toliko teške koliko osobne.. nebi to oni shvatili.. jer to sam ja.. čudna mala osoba, koja u svemu nađe razlog za nešto drugo.. koja povezuje nepovezano u priču.. i stvara svoju teoriju o teretu.. koja ne želi svoje tajne dijeliti, jer ju je strah.. da bi te, njoj teške kilograme problema netko smatrao nevrijednima.. i jednostavno zaključio da se nebi trebala baviti takvim mislima..
Razne su vrste problema.. postoje oni na koje možeš utjecati a ne utjećeš.. kao što bi trenutno mogla učiti za ispit, a pišem post.. postoje i oni problemi na koje ne možeš utjecati, pa se ni ne trudiš utjecati.. jer kako da primjerice spriječim rast ambrozije, ako sam alergična na nju.. dakako, tu su i oni problemi na koje ne možeš utjecati, makar bi sve dao da možeš.. tu su moji problemi.. jer neke stvari događaju se i bez mog prisustva, bez pomisli na mene.. ja nemam nikakve veze s tim događajima.. a svejedno, utječu na tebe, više nego što sudionici tog događaja mogu pretpostaviti.. i tako bi hjela zaustaviti taj događaj.. ili praviti se da se ne događa.. ili praviti se da te ne pogađa.. ali pogađa..
I na kraju, postoje i oni problemi koji se događaju, ali se trudiš utjecati na njih.. da se više nikada ne osjećaš tako loše u svojoj koži, jer ti netko čini loše.. naravno, nikad ne reci nikad.. ali kod ovakvih slučajeva, barem se ne osjećam toliko nemoćno.. trudim se..

A jesam i ja blesava.. naivna.. glupa..

just keep your head up.. mogu ja to.. samo su me isti ljudi ponovo zajebali.. and how strange is that?

tilt ya head back.. look at the sky.. just dont look at people.. they can only make you cry.. dont give them the chance.. not any more.. dont let them see the pain in your eyes..

.. i dont need you anyhow.. just go away from me.. go to your stupid little life where everything you touch, turns into mud.. ja neću biti tvoje blato.. imaš ga dovoljno na svojim rukama i srcu..